понедељак, 13. април 2009.

ФАНТАСТИЧАН ИЗБОР

Гласине су колале одавно. Пуштање пробног балона за тестирање реакције у јавности поверено је државном секретару у министарству финансија Слободану Илићу: “Оно што је мени познато, ми већ сада имамо разговоре са Кинезима и Русијом, али у вези са неким ненаменским кредитима који се не односе на покривање буџетског дефицита“ – рекао је Илић, не упуштајући се у детаље.
Детаљи за сад нису ни потребни. Сама чињеница још једног позајмљивања, па још и од земаља као што су Русија и Кина, може изазвати оштру реакцију у јавности. То се и догодило. Навешћу један од карактеристичних коментара који се појавио испод наведене вести: „Само не од Русије. Боље да они уместо кредита врате клириншки дуг. И ако се буде узимао, то ће бити робни кредит за Војску, вероватно и за изградњу Атомске централе по старој технологији. Они ће диктирати врсту опреме, цене, услове, послаће нам једно пар хиљада стручњака и тиме довршити оно што је прекинуто '48. “. Има, додуше и коментара са још мање аргумената, али доста карактеристичних за ову ситуацију: „А кад ће стићи кредити од Северне Кореје и Кубе?“
Слика је у целини јасна. А сада да размотримо ситуацију са руске тачке гледишта. То што је Слободан Илић дао до знања да се преговори већ воде, указује на чињеницу да је влада Русије у најмању руку узела ово питање у разматрање. И то без обзира што је према резултатима преговора Г-20 Русија одбила да упути додатна средства у општи кош под називом ММФ, објаснивши свој став тиме да већ издваја кредите за земље ЗНД, спасавајући на тај начин онај део светске економије који сматра својим приоритетом. Две милијарде долара Белорусији, две Киргизији, 500 милиона Јерменији, још пет милијарди тражи Украјина...
Када Русија издваја средства за своје суседе, она се нада да ће учврстити на тај начин своје економске границе и заштити сопствено тржиште рада од најезде гастарбајтера. Није искључен ни политички фактор. За те паре тражи у најмању руку лојалност. Економско-географски вектор је објашњив и оправдан. Са политичке тачке гледишта, такође.
Када је Србија у питању, све постаје компликованије. Као прво, приоритет Србије је ипак ЕУ, а не Русија. Осим тога, постоји сумња да је у току активан процес припремања јавности за ступање још и у НАТО. Као треће, Србија је далеко. И четврто, нико не гарантује враћање кредита. О незахвалности нећу ни да говорим - сетите се коментара.
Па можемо ли да рачунамо на лојалност Србије? Нисам сигурна. Сваки покушај да се званичном Београду да пријатељски савет претвара се у хистерију у медијима на тему мешања у унутрашење ствари Србије. Али то само ако савете дели Русија. А што се тиче других... Амерички амбасадор Камерон Мантер само што не води колумну у „Политици“.
Коалициони карактер Владе такође не улива поверење - у њеним редовима увек ће се наћи хиперактивни опоненти сваком послу са Русијом. Довољно је сетити се мука око енергетског споразума међу нашим земљама.
Постоје и чисто економски разлози – задуживање код ММФ-а од три милијарде евра и очекивани буџетски дефицит од 1,5 милијарди.
Шта то значи? Да нема аргумената у корист издавања кредита? Без обзира што се Русија нашла пред фантастичним избором: ако даш паре - превариће те, ако не даш – проклети, вероватноћа доношења позитивне одлуке постоји. И разлог за то се налази у истој равни што и одлука Владимира Путина о изградњи „Јужног тока“ на територији Србије - Србима треба помоћи! То је отприлике та логика.
А што се тиче других аргумената, као што су учвршћивање положаја Русије у региону, економска експанзија на Балкан и сл. - то нека остане онима који још све вреднују категоријама из 1948.

16 коментара:

  1. Najbolje je resenje da Srbija poveri narednih 50 ili 100 godina upravljanje Kosovom za odredjenu sumu novca..
    Rusija se obavezuje da uspostavi pravni poredak-da protera sve nelegalne gradjane Kosova-da omoguci povratak izbeglica..
    Kosovo je izuzetno bogato ugljem i rudama..
    Za odredjeni period Rusija ce povratiti ulozeni novac ..
    Srbija od dobivenog novca moze da resi veliki deo nagomilanih problema..

    ОдговориИзбриши
  2. Draga Ksenija

    Mislim da ste previse ozbiljno shvatili taj komentar koji ste citirali, a koji se odnosi na zaista cinican, i u najamanju ruku neumesan komenatar o vrednosti i ulsovima potencijalnog kredita od Rusije. Naravno da vecina, i to ogromna vecina Srba tako ne misli. I to morate shvatiti. Putin bi u Srbiji na izborima, da se i ne pojavi dobio isti procenat kao i u Rusiji. Verujet, da ugled koji ovde uziva vama tamo u Moskvi ne mogu objasniti. Bez obzira na stranacku pripadnost njemu se priznaje pre svega dobra namera i rad za dobro svoje zemlje. To sto ima takvih koji pisu ovakve komentare, na Pressu i B92, to samo znaci da finansijska pomoc u prozapadnim kampanjama u koju ulaze zapadne politike ovde vec dvadesetak godina, daju svoje rezultate. U zadnje vreme se pominje 32 milona dolara koje je USA dala LDP-u, za guranje nezavisnosti Kosova.... Draga Ksenija, morate shvatiti, 50 posto moze ici na intelekt i dusu, ali vremena su takva, mora ostalo ici kroz rerklamu i pare i kampanje... Draga braco Rusi, opametite se konacno....morate uloziti u kampanju ovde...morate...imate interesa...verujte mi.. Ako gospodin Putin vec hoce i cini sve da nam pomogne, jasno je da pored svega mora dati i par desetina miliona dolara da makar neutralise kamapnaju koju ovde nemilosrdno vode prozapadne partije... Nije to mnogo...vratice se kroz mlade pred kojima je buducnost...a verujte ...sve sam vise siguran da se ovde u Srbiji jos moze svasta okrenuti... Ksenija, setite se, Srpski narod je uvek imao cud koja nije imala veze sa vlastodrscima..srusili smo pakt sa Hitlerom...pokrenuli rat sa Nemackom... izdfrzali ultimatim Austrougarske...zaratili sa silom pred sobom tada... Izdfrzali 1999 udare NATO.a... Cudan smo narod...a ljubav osecamo samo onu pravu...ne placenu... a trenutno nam strasno obecavaju da ce nam puno lepih sjajnih stvari dati na zapadu ako im se pridruzimo... sa istoka nas samo vole...i to je polovini dovoljno...ali mora se nesto dati onim nedomisljenicima kojih ima u svakom narodu...moraju se njima obecati neke stvari sjajne i na istoku...makar to bio i svakodnevni izlazak sunca....

    Pozdrav.

    ОдговориИзбриши
  3. Да, данас критички редакцијски коментар. И оштар - али допадљив.

    Је ли и један рат добијен финоћом ? Јесу лу руси ослободили Београд и све остале европске престонице мирољубивошћу или на јуриш ?

    А тако је и сада. Рат траје и траје и није милостив, и онај ко хоће да победи узима без питања. Зато се и надам да ће Русија макар и принудом (овде спада и уцена као један од ефективнијих начина за постизање циља) а пре свега мудрошћу остварити свој, али и србски интерес у самој Србији. А јесу ли новци дати или не - тада то постаје мање битно, ако је виши словенски интерес остварен. Мада нисам сугуран да Србији ишта треба дати - будући да њен спас није толико у новцима колико у повратку светосавским вредностима милости и христољубивости. Ту новци могу и да сметају, али то сам Бог зна.

    Ако се тврд став заузима према онима који су по вери "са оне стране", како смо видели да је премијер министар Путин делао, поготово после минхенске конференције, онда зар не треба још тврђи и непопустљивији бити према својима који су довољно обезумили у прозападним погледима да при том леву од десне не могу да разликују ? Многи срби које ја познајем - ни после 1999 ништа нису успели да схвате.

    Је ли неко пропустио да примети да су два главна енергетска система наше сиромашне Србије сада у руским рукама ? Колико је мени познато, Ђердап још од времена изградње одржавају руси и једино они и могу да га одржавају, јер су га тако и направили. Зар да бринемо око нечега што Бог уређује за десетине и стотине година унапред ?

    А што се тиче "положаја Русије у региону" и вредновања на основама из 1948 - рекао бих да се у редакцијском коментару назире да сматрате како се основе на којима свет функционише мењају. Да Русија сада хоће да помогне а да тада то није толико желела - већ је деловала принудом будући да је имала диктаторски режим. И тада и сада и у првом рату - Русија је желела да помогне. А конкретно после 1948, тачније после 2 рата, ја не знам зашто руси тада нису остали у Србији али можда баш због тога што је то братски народ, који ЈЕДИНИ у Европи никада није кренуо на Русију.

    Али ствар је једноставна. Србима је ваљало ићи у робство, и добили су га, после 2. рата, у лицу проамеричко-хрватске власти која их је удаљила од Русије. Зна Бог зашто је допустио такво удаљавање наша два народа. Предпостављам да је то било баш због тога да би се када за то дође време, кад се пречистимо - поново објединили и нераскидиво зближили на истинским принципима руског самодржавља, и верујем да ће бити баш тако.

    ОдговориИзбриши
  4. Драга моја Русијо, драги Владимире Путине, НЕ ДАЈ ПАРЕ Влади Србије која на сваком ћошку гледа да ти забије нож у леђа, како Русији, тако и руском и српском народу. Ова власт је издјаничка и плаћеничка од стране НАТО. Политику земље воде криминалци којима газда седи у Вашингтону. Не би ме чудило да су заједно са Шиптарима трговали органима српских цивила!

    ОдговориИзбриши
  5. Nenadovoj oceni i apelu nemam sta ni da dodam, ni da oduzmem.

    ОдговориИзбриши
  6. Bilo bi lepo da NIS ukine sponzorisanje emisija na B92 jer sam primetio da sponzorisu vise od pola emisija.Taj korak bi dosta uticao na kreiranje uredjivacke politike na mnogim medijima,mnogi bi jedva docekali da se docepaju tog kolaca i sami bi se dosetili kako treba pisati bez ikakve sugestije

    ОдговориИзбриши
  7. @Анониман, хвала на коментару. Дивим се безграничном стрпљењу које Руска Федерација има према Србији. Нашој драгој Ксенији хвала на одличном тексту и анализи.

    ОдговориИзбриши
  8. Odrodjene od naroda, bez straha od Boga i stida pred ljudima, srpska politicka klasa i pseudointeligencija jos od 1881. svesno su upravljene i gurnute protiv Rusije. Te godine ubijen je ruski car Aleksandar II, a Srbija je sa Becom potpisala tzv. Tajnu konvenciju u kojoj je, izmedju ostalog, svoj drzavni suverenitet predala Austriji.
    U tom sramnom dokumentu srpske istorije iz doba kneza Milana, Srbija se obavezala da nece, bez znanja i saglasnosti Beca, sklapati nikakve ugovore sa drugim drzavama i narodima. Od srpske javnosti ovaj dokument se krio kao najveca drzavna tajna, sto govori i o namerama njegovih potpisnika.
    Sa Srpske strane dokument je potpisao Cedomilj Mijatovic, koga Slobodan Jovanovic s pravom naziva strancem, a savremenici jurodivom i moralnom nakazom.
    Prvi opipljivi efekat sramne Konvencije bio je davanje koncesija Bontuovom akcionarskom drustvu
    koji je kapital katolickih kongreracija preselio u Bec, odvojio se od Rotsilda iz Pariza, i postao partner austrijske vlade.
    Miljatovicu je u Becu jasno predoceno da cuveni ruski konstruktor zeleznica Poljakov, iako najbolji ponudjac sa najboljim referencama, ni za zivu glavu ne sme dobiti koncesiju za izgradnju pruge Beograd-Nis.(Vlada rusofila Jovana Ristica podnela je ostavku bas zbog toga sto nije htela da Austriji da status pvlascene trgovine i potpise stetni trgovinski ugovor i konzularnu konvenciju sa SAD.)
    Kako su i kojom brzinom Rusi gradili zeleznicu najbolje pokazuje primer Sibirske pruge od Moskve do Vladivostoka u duzini od oko 11 ooo kilometara, zavrsene pre izbijanja rata sa Japanom 1905!
    Kako su ekonomija i politika blisko povezane ondasnja srpska vlada se obavezala i na brojne diplomatske ustupke, medju kojima su odustajanje od teritorijalnih pretenzija na Kosovo i Metohiju i Bosnu i Hercegovinu u kojoj je tada prema zvanicnim austrijskim podacima zivelo vise od polovine srpskog zivlja.
    Umesto liberala i patriote Jovana Ristica, kome su se ovakve zakulisne igre gadile, kralj Milan je izabrao Mijatovica iz naprednjaka da svrsi najnecasniji diplomatski posao.
    Tako je i bilo. Bontu je dobio da gradi zeleznicu, a sve sto je bilo naklonjeno Rusiji stavljeno je na p(r)oternicu. Pa cak i srpski mitroplit Mihailo (Jovanovic). Za naprednjacke vlade doslo je i do presedana u istoriji odnosa izmedju Srpske crkve i drzave. Vlada je smenila mitropolita i sve episkope koji su se protivili toj smeni!
    Zato Zivan Zivanovic kratko zapisuje : "Srbija i njena crkva tako ostadose bez ijednog Arhijereja. Cudan besprimeran slucaj u istoriji srpske crkve,cak i za doba turske vladavine".
    Ovaj dogadjaj posluzio je habsburskoj ideologiji da usvoji pravilo u antisrpskoj strategiji, koje ce efikasno preuzeti i primenjivati svi potonji srpski neprijatelji, a koje glasi : garnitura na vlasti u Srbiji, koju budemo doveli ili podrzali, spremna je zarad odrzanja da pocini i najgnusnije zlocine prema svom narodu, na koje se ni jedan spoljnji neprijatelj ne bi odvazio!
    Pristalice suvereniteta i bliske saradnje sa Rusijom - cekao je pod naprednjacima pravi politicki pogrom. Pritisci, ucene, hapsenja i sudski progoni do izgnanstva i fizickih likvidacija - primenjeni su na radikale Nikole Pasica. Timocka buna, njeno krvavo gusenje i sve sto je nakon toga usledilo predstavljaju porazne stranice srpskog politickog i javnog
    zivota, reziranog izvan Beograda, a zdusno ispisane rukom domacih evropejaca i zapadnih miljenika.
    Ipak, covek samo snuje, a Bog odlucuje!
    Usred zasedanja Narodne Skupstine pukla je vest da je Bontuovo drustvo bankrotiralo. Nastala je prava pometnja i panika u redovima vladajucih korumpiranih poslanika, medju kojima je bilo cak i radikala koji su ranije obezbedili kvorum za izglasavanje koncesije. Izbila je tzv. Bontuova afera. "To je pocetak kvarenje nasih politickih naravi", zapisao je Slobodan Jovanovic.
    Inspirisan fantasticnim obrtima vezanim za pad Bontuove Generalne unije slavni francuski pisac Emil Zola pise roman "Srebro", u kome je oslikao lik mocnog pariskog bankara u kome su savremenici lako prepoznali glavu pariskih Rotsilda. (Ostali Rotsildi bili su rasporedjeni u Londonu, Frankfurtu, Becu, Napulju...)
    Bontu je javno tvrdio da su pad Unije izazvali jevrejska zavera i vladina masonerija.
    Predsednik Francuske vlade Leon Gambeta bio je prinudjen da podnese ostavku, a za novog ministra finansija izabran je Leon Sej.
    Jedino u Srbiji nikome ne pada na pamet da podnese ostavku.
    Spiritista Miljatovic trci u Bec, prima nove politicke naloge, potpisuje nova zaduzenja, a za uzvrat Austrija velikodusno dopusta Srbiji da se 1882. proglasi za kraljevinu. Narodno veselje upriliceno tim povodom baca u zasenak poduzi spisak onih koji su od Bontua primili mito. Sve je islo preko pukovnika Katardzija, Milanovog ujaka, ali je kako belezi Slobodan Jovanovic, mozak svih operacija bio Milan, demon Srbije,kako ga je Pasic nazivao. On je i najbolje poznavao karaktere saradnika koje je doveo na upravu.
    Pod parolom : pojeo vuk magarca i idemo dalje Milan ce povesti i besmisleni rat protiv Bugarske 1885. i neslavno ga izgubiti, kaljajuci srpsku oslobodilacku tradiciju i slavu srpskog oruzja. I iz ove sramne avanture "izvucice" ga njegovi becki mentori koji su mu zabranili da baci cak i pogled na Srbe sa Kosova i Metohije i Bosne i Hercegovine, gresno ih prepustajuci na milost i nemilost okupatoru!
    Da li Vas, Ksenija, ove prilike iz doba kralja Milana bar malo podsecaju na sadasnji trenutak u Srbiji?
    Ne zaboravite : kada je sa svojom svitom stranih placenika i domacih izdajnika doveo Srbiju na rub propasti, a svoj polozaj ucinio neodrzivim, Milan je pristao da se odrekne i prestola i boravka u Srbiji i srpskog drzavljanstva i povratka u Srbiju. Imao je samo jedan uslov : da mu se isplati basnoslovna suma novca, jer je sve sto je imao prokockao i potrosio na ljubavnicu Artemizu Hristic, inace zenu svoga ministra.
    I znate li ko je onda pomogao spasavanju Srbije?
    Pa Rusija! Ko bi drugi!
    Rusija je odvojila tri milona rubalja za kralja srpskog da bi oslobodila Srbiju!
    Razmislja li danasnja Rusija o nekom slicnom zajmu za oslobadjanje Srbije?

    ОдговориИзбриши
  9. Штета што нисте одабрали неки ник да могу да вам се обратим, али овај ваш поглед у прошлост ме је одушевио. Да, сличности, несумњиво, има. Иначе, без обзира на сву озбиљност приче слатко сам се насмејала. Има ту нешто за Нушића.
    Ипак, да будемо искрени, имате и у руској историји страница које су писали разноразни пробисвети, поготово на повоју 20. века.
    Размишља ли данас Русија о зајму за "ослобађање" Србије? Чим преговара и гради гасоводе, значи да размишља. Али нико Србију, сем ње саме, не може да ослободи фрустрација и илузија које и формирају савремену српску митологоју, пардон, политику.

    ОдговориИзбриши
  10. Кад сам чуо ово од г. Илића прво сам хтео да одем код *ушног* лекра. Што се тиче коментара у медијима *пас лаје, а караван иде* (одавно се зна *ко је продао веру за вечеру у србском, слободном, демократском новинарству*). Е сад мало о шта даље? Шта год да Русија помогне Србима – Русија неможе да пропадне, а Србија може да процвета. Београђанима никако паре на руке, или тек довољно да *смање ниво буке*. Изборити се за ударну локацију и у Београду изградити нешто велелепно и економски оправдано како би народ то узео за оријентир кроз генерације *то вам је код Руског позоришта* и слично. Улагати у енергетику Србије, али уз гаранције да се то неможе од Русије отуђити, распродати онеспособити (електране и тд.). Обавезно се изборити за директан откуп пољопривредних производа (да сељак од Руса прими паре), какву год да понудите цену виша је него тајкунска. Што више и што разноврсније културне манифестације да омладина упозна, а старији се подсете колико нам је заједничка историја, култура и интерес за самоодржање. И ма какав догађај био претворити га у *помоћ братском србском народу или заједничку победу за боље сутра оба народа*. Имамо заједнички циљ за који се вреди пожрвтвовано борити. Што се Косова тиче молим Вас што пре *сакупите мишљења* па да видимо колико и појединачно можемо придонети.

    ОдговориИзбриши
  11. Draga Ksenija,
    S punim pravom ste primetili : "Ima tu nesto za Nusica".
    Neko bi cak mogao da primeti bez mnogo preterivanja : "Sve je to za Nusica"
    Nusic i jeste rodonacelnik tzv. stvarnosne proze u Srba, a ne komediograf kako ga istoricari zanrovski klasifikuju.
    Kakav Milisav Savic i Vidosav Stevanovic, drzavni cinovnici i namestenici, koji su za svoje destinacije odabrali Rim i Pariz!?
    Prethodno dobro naplativsi svoju "hrabrost" da pisu o ljudima sa dna, strogo pazeci da se slucajno ne zamere pretpostavljenima.
    No, nije o njima ovde rec.
    Rec je o Ben Akibi, koji je imao vanredni talenat da prati i uocava dogadjaje iz realnog zivota Srbije i pravu hrabrost da ih u formi komedija prenosi na pozorisnu scenu. Nije morao i nista nije ni izmisljao.
    Uzmimo samo npr. slucaj vec pominjanog Cedomilja Mijatovica. Nema pisca koji takvu biografiju moze da izmisli.
    Rodjen je u sremskom selu Jazak. Po ocevoj liniji vodi poreklo od Cincarske loze iz Prilepa, u danasnjoj Makedoniji.
    Po majcinoj liniji, koja se zvala Rakila Kristina, njegovi koreni sezu do Andaluzije.
    Od majke, koja ga je rodila u petnaestoj godini, sam Miljatovic je tvrdio da je naucio "neke neznatne carolije". O cemu se, zapravo, radi?
    Posle sestogodisnjeg traganja porodica je konacno uspela da pronadje Rakilu kod jedne Vlahinje, vracare. Tada je vec imala dvanaest godina i kako belezi sam Mijatovic ovladala je "natprirodnim vestinama u lecenju splasnulih ljubavnika".
    Najmladje godine Cedomilj provodi kod ujaka, apotekara u Beogradu. U zgradi blizu Saborne crkve u cijem je jednom delu stanovala bogata precanska gospoda, a u drugom se nalazio Engleski konzulat.
    Prvi Englez koga je Cedomilj upoznao bio je Tomas de Grenije Fonblank, generalni konzul.
    To poznanstvo sa izrazitim predstavnikom nacije, koja se strasno bavi ukrstanjem pasa, uzgajanjem hortenzija i pisanjem tudjih istorija, ostavice trajni pecat na Cedomilja.
    Kada se dokopa vlasti, posle necuvene izdaje i javnog pljuvanja po svom ucitelju Jovanu
    Risticu, koji ga je i uveo u politiku, Mijatovic stedro ugoscava i jednog drugog Ostrvljanina, koji je preteca svih danasnjih NVO u Srbiji.
    Rec je o Frensisu Hartfordu Makenziju, koji je, uz blagoslov srpske vlade kupio Simecev majur, povrsine 22,6 hektara, na Vracaru. Tu je za sebe izgradio kucu, a ostatak imanja je, opet uz pomoc srpske vlade, podelio na grdjevinske placeve, prodajuci ih i zgrcuci za ono vreme basnoslovne sume novca, od kojih je samo jedan deo ulagao u antiratne kampanje, pomoc ranjenicima i prosjacima.
    Tako je nastao Englezovac, kako su savremenici nazivali ovaj deo Beograda, koji ce vremenom prerasti u elitni deo grada.
    Ko je, medjutim, bio Mekenzi?
    Mijatovic navodi da je prvobitno pripadao Slobodnoj crkvi Skotske. Dakle, bio je kalvinista, a zatim se pridruzio protestantskoj zajednici Plimutska braca. Odlicno se slagao sa Cedomiljovom suprugom Elodijom, inace starijom od njega 17 godina, koja je pripadala Vezilijanskoj metodistickoj crkvi, nastaloj u SAD cepanjem od metodista.
    Ovo "filantropsko" drustvo "otkriva" i finansira
    protu bez parohije i bivseg veroucitelja u gimnaziji Aleksu Ilica (1842-1920) i pomaze mu da pokrene "Hriscanski vesnik", s ciljem da "reformise nas verski i moralni zivot". Rezultati te reforme brzo su se pokazali smenom mitropolita Mihajila, koji se jos tokom studija u Kijevu zamonasio, kao i svih episkopa koji su se toj smeni protivili. Taj dogadjaj nema premca u srpskoj istoriji, cak ni pod turskom okupacijom!
    Prva "istoricarka" u Srbiji postala je Elodija
    Miljatovic, koja je 1872. na engleskom jeziku objavila The History of Modern Serbia, u luksuznom izdanju. Vlada Srbije je i ovu, kao i potonje njene knjige, nesebicno i otkupljivala i preporucivala.
    Mijatovici su,takodje, stanovali u Englezovcu, danasnjem Vracaru, u vili Laudon, u Oraskoj ulici.

    ОдговориИзбриши
  12. Dok je Cedomilj ozenjen Engleskinjom, Vlada u kojoj on vedri i oblaci vrsi necuveni pritisak na srpsku crkvu i njena kanonska pravila, te zdusno upravlja neregularnim razvodom braka Milana i Natalije Obrenovic.
    Ruskog porekla, omiljena u narodu i obozavana od srpske omladine kraljica Natalija je vec svojim boravkom u Srbiji predstavljala ne samo necistu savest Milanovu, vec i veliku neprijatnost za sektu sa Englezovca.
    Nema tog pisca koji moze izmastati sledecu scenu, koja se stvarno odigrala.
    Kocija vozi na Savsko pristaniste kraljicu Nataliju na njenom putu u izgnanstvo. Prepoznavsi je u kociji pod pratnjom naoruzanih zandarma srpski djaci i omladina izlaze pred konje, zaustavljaju kociju i mole kraljicu da ne odlazi iz Srbije. Kocijas i zandarmi ih besno psuju i prete oruzjem i bicem. Ne obaziruci se na pretnje mladi srpski patrioti okrecu kocije, hvataju konje za ulare i vracaju kraljicu u srpski Dvor.
    Na nasu i njihovu zalost u taj Dvor nisu mogli s kraljicom Natalijom da trajno povrate razum, postenje i hristoljublje!

    ОдговориИзбриши
  13. Па добро, да ли се ишта мења кроз историју!?! Али постоји једна забрињавајућа чињеница - зашто увек ОНИ добију медијски рат? Зашто је њихов утицај на умове традиционално јачи и од руског, и од српског?
    Мада, имам један одговор. Њихова верзија живота увек ради на задовољавање већине људских слабости, док наша, која почива на дубоким православним традицијама, увек позива на одрицање од матерјалног у име духовног, па понекад и небеског, као што је везивање за онај напаћени косовски предео. Њихова је верзија - једном се живи. А наша - живи тако да те се потомци не стиде.

    ОдговориИзбриши
  14. Draga Ksenija,
    Postavili ste pitanje i,istovremeno, dali tacan, precizan i jasan odgovor.
    Istok i zapad - to nisu samo dve razlicite strane sveta. To su dva suprotna sveta, koja se ne privlace kao suprotni polovi, vec se dramaticno odbacuju, ili krvavo sudaraju.
    Radoznalo bice do najvisih spoznaje vode
    uglavnom dve staze, i to ne odeljene, vec medjusobno izukrstane i isprepletane. Jedna je licno zivotno iskustvo, koje sa nasledjenim genetskim zapisom tece od momenta kada smo s majcinih grudi posisali prvo mleko. To je krivudava staza puna iskusenja, zamki, naglih obrta, opasnosti i krajnjih neizvesnosti... Druga je, samo naizgled, mirnija, pouzdanija i laksa. A odnosi se na nasu komunikaciju sa velikanima pisane reci i na razumevanje i odgonetanje postupaka nasih savremenika. Po sredini ove druge staze, citavom njenom duzinom, od pocetka do kraja, na svakom narednom koraku valjalo bi da stoji Biblija, Stari i Novi zavet.
    Vi cete mi poverovati na rec. Samo jednom sam bio u restoranu na najvisem spratu jedne od Kula Bliznakinja u Njujorku, pre desetak godina.
    Priznajem da je prizor bio neponovljiv. Stajali smo,uz pice, okrenuti zidu od stakla, i razgledali ceo Njujork iz najvise pticje perspektive. Ispod nas, sa strane, mirno je proleteo manji avion. Niko se, naravno, nije ni uzbudio, ni uplasio od prisutnih. Prvi i jedini put u zivotu sam stojeci gledao avion ispod sebe, kako prolece.
    I znate li, draga Ksenija, sta mi je u tom trenutku prvo palo na pamet? Vavilonska kula!
    Da! Ona biblijaska Vavilonska kula, koju obezbozeni Nojevi potomci gradise nebu pod oblake, bez bozijeg blagoslova i u inat Bogu Svevisnjem, Tvorcu i Svedrzitelju. Da se odvoje od drugih ljudi i uzvise iznad Boga.
    Nastavak price znate. Ali ne sumnjam da postoji jos mnogo naivnih i Srba i Rusa, koji veruju u zvanicnu verziju.
    (Odlazio sam u nekoliko navrata na Novi kontinent, u Bronks i na mesta koja Holivudska
    industrija i propagandna masinerija ne pokazuju,
    a onda sam izgubio svaku zelju, spoznavsi to carstvo preobilnog nistavila.)
    Srpski sveti vladika Nikolaj (Velimirovic) je govorio : mnogo je zivih medju mrtvima, i mnogo je mrtvih medju zivima. Pa zar on nije ziv, evo i sada dok Vam ovo pisem!Zar nije ziv da zivlji ne moze biti Aleksandar Isaievic Solzenjicin? Onaj koji je Verom pobedio i najopakiju bolest!
    (Usput da li ste zapazili kako ga je Zapad zivog sahranio kad je pohitao u narucje majcice Rusije, i to u vreme njenih najtezih muka i patnji. I ne kao bludni sin, koji posle svih brodoloma, nemajuci vise kud, porazen i opustosen stupa na roditeljsko ognjiste. Ne. Pa bar je on,imucni Nobelovac, mogao da okrene lagodno na bilo koju stranu sveta i uziva u svojoj samodovoljnosti. Ne. On se vraca kao verujuce cedo krstene majke Rusije, da joj ljubavlju pravoslavnom i nadom beskrajnom vida duboke dusevne rane, koje su joj naneli i neprijatelji spolja i gresnici iznutra. I konacno : da svoje kosti preda ruskoj zemlji i da je i na taj nacin zaceljuje, bodri i snazi. Nju - svetu i nepobedivu!
    Zar nisu zivi Dostojevski, Tolstoj, Cehov, Ivan Iljin, Berdjajev, Milos Crnjanski...
    Cak su njihovi likovi i njihove ideje zivlji od mnogih nasih zivih savremenika.
    Covek umire ziv kad izgubi dusu, ili je proda djavolu!
    Osvrnite se i sami oko sebe pa cete tim razboritim i melanholicnim ocima videti mrtvace
    na odsustvu i zive s one strane groba!
    Da li je ziva pop-mega-zvezda Madona?
    Jeste za one njene mrtve obozavaoce, koji ne znaju da Antihrist vesto sa ulice zna da pokupi, opere spolja, nasminka i spinije poneku posrnulu devojku, okaci joj krst na grudi, nazove Bogorodicom i za kratko se naruga Hristu, misleci da ga je opet prevario i ponizio.
    Slicne hristoborne strele, kao iz nisanskog, a provaljenog oblaka, vekovima se odapinju od Zapada ka Istoku.
    Uprkos tome Sunce izlazi na istoku.
    U svim pravoslavnim hramovima scene Strasnog suda su na zapadnoj strani.
    Glas Rusije je na Istoku.
    Vi ste na Istoku.
    Zivite.
    Zracite.
    Odrzavate nadu.
    To je Vasa misija.
    To je dovoljno,
    To je - sasvim dovoljno.

    ОдговориИзбриши
  15. No, mislim da ce Vas interesovati i kraj nasih "junaka", kralja Milana i Cedomilja Mijatovica, gorljivih zagovornika i istrajnih delatnika, ako ne i pravih utemeljivaca, okretanja Srbije ka Zapadu i usmeravanja njene drzavne politike protiv Rusije. Konac delo krasi. A i poucno je.
    Moglo bi, cak, da koristi i njihovim danasnjim sledbenicima u Srbiji.
    Elem, obojica su skoncala zivot izvan Srbije.
    Ceda u Londonu. Kralj Milan u Becu.
    Cedin prah, nakon spaljivanja u londonskom krematorijumu, polozen je u urnu na groblju Golders grin.
    Kralj Milan je sahranjen 16. februara 1901, u manastiru Krusedol, na teritoriji ondasnje tudje drzave, Austrougarske. Vest o njegovoj smrti doneta je preko cele naslovne strane Viner Cajtunga. Istim povodom car Franjo Josif I naredio je 40 dana drzavne zalosti u crno-
    zutoj monarhiji!
    (Povodom suprugine smrti smatrao je dovoljnim da Monarhija "zvanicno tuguje" sedam dana.)
    Od dana potpisivanja Tajne konvencije iz 1881. Bec prema obojici gaji duboku i trajnu zahvalnost. A kako i ne bi.
    Medjutim, da se nije zaklela Zemlja Raju da se tajne sve odaju, nikada se ne bi saznalo ni za Tajnu konvenciju, ali ni za Cedino tajno odlikovanje. Tak iz nekrologa londonskog Tajmsa,
    od 16. maja 1932, na 12. stranici saznajemo kako je Ceda stekao titulu grofa, koju svetski prirucnici o plemstvu prihvataju kao vernu.
    Naime, sutradan po potpisivanju Tajne konvencije, u kasnim vecernjim satima u Mijatovicevu kucu je dosao poslanik Kevenhiler i predao mu u ime cara Franje Josifa I prvi red Ordena gvozdene krune, koji je sobom nosio ne samo naslednu grofovsku titulu, vec i izdasnu penziju.
    Naslednu grofovsku titulu posle Cedine smrti nije imao ko da ponese. Ali je jedno vreme pred kraj zivota, osim penzije iz Beca, primao i tri prinadleznosti iz Beograda. Od Ministarstva inostranih poslova, od Ministarstva finansija i na ime penzije sa dodatkom!
    Odgovor na pitanje kako mu je sve to poslo za rukom delimicno daje Milan Stijadinovic, nekadasnji predsednik jugoslovenske vlade i ministar finansija, u svojim cuvenim memoarima : "Ni rat - ni pakt".
    Na 221. stranici tih memoara Stojadinovic zapisuje :
    "Desavalo se da Ceda Mijatovic dodje u nase poslanstvo, u nekom ovestalom i pohabanom odelu,
    i od nizih cinovnika trazi siling-dva na zajam. Jednom je u prisustvu mog brata, izvrnuo prazne dzepove od pantalona i rekao svojim iznemoglim glasom :
    - Nemam od cega ni hleb da kupim zeni i deci...
    Slavko Kojic, kome se obratio i koji je tada bio sekretar poslanstva, masio se novcanika i dao mu, kao milostinju, nekoliko silinga. Ocigledno, zakljucuje Stojadinovic, da je takvih scena bilo cesce puta u nesem poslanstvu."
    O kojoj zeni i kakvoj deci Cedinoj se radi, opet delimicno doznajemo od Stojadinovica.
    Ali, tek uz zapise nepoznate dame (Draga Ilic?),
    koji se cuvaju u Arhivu Jugoslavije mozemo da rekonstruisemo punu sliku o Cedinim londonskim danima. Tu nalazimo sledeci zapis :
    "Zatekla sam ga potpuno samog, u jednoj sobi siromasnoj i prljavoj, on sam u neurednom i pohabanom odelu, a njegovo lice i ruke potpuno zapusteni, njegova brada i kosa necista i neocesljana..."
    Te nastavlja :
    "Nekoliko meseci pred svoju smrt, on je jos uvek svakodnevno odlazio u obliznji restoran, jer se niko nije brinuo za njegovu hranu."
    Posle smrti Elodije, koja je od njega bila starija 17 godina, Ceda se zeni Ejdom Prajor, sluzavkom koja je od njega bila duplo mladja. Ona sa sobom dovodi jednu kcerku, a u medjuvremenu radja jos dva sina koja Ceda priznaje za svoje. Tada je vec imao sedamdesetak godina.
    No, ono sto priznaje Mijatovic ne priznaje nase Poslanstvo u Londonu, ni taj brak, ni Cedinu porodicu i ne poziva ih na prijeme, sto on bolno dozivljava.
    Odmah po Cedinoj smrti prestaju sva saznanja i o njegovoj "porodici", sem podatka da je "grofica" Ejda umrla 6. januara 1946. u londonskom predgradju Ilingu i da je kremirana.

    Samo dve godine po smrti kralja Milana u Beogradu je 1903, u tzv. oficirskoj zaveri, ubijen i njegov jedini potomak bez potomstva, kralj Aleksandar I Obrenovic, cime je prekticno i ugasena loza Obrenovica.
    Toplo preporuceni i od Cedomilja Mijatovica iz Londona, koji je tada jos bio vrlo aktivan, Englezi su se u srpskom Dvoru i pod Aleksandrom osecali kao kod kuce. Narodski receno uzeli su mladog kralja pod svoje, kao sto je svojevremeno ucinio i pukovnik Hodzis, prvi engleski konzul u Beogradu, bivsi legionar i placeni ubica u gradjanskom ratu u Portugalu, sa knezom Milosem, osnivacem dinastije Obrenovic. Taj Englez nagovara Milosa da odbaci predlog ruske diplomatije da vlada po zakonu i parlamentarno.
    Milos tako i postupa po engleskom savetu i vlada autokratski i nasilnicki. A kad pod pritiskom tzv. Ustavobranitelja bude prinudjen da iz Srbije bezi glavom bez obzira i tada ce od Engleza dobiti punu podrsku. Doduse, iz madjarskim suma, iz kojih mu "zatecen" u lovu Hodzis porucuje da se niposto ne predaje!
    Kako bi se sa Englezima i zatvorio krug i vladavine i loze Obrenovica, kralj Aleksandar po njihovoj stupidnoj zamisli, u vojnickom odelu
    i provincijskom Nisu docekuje ruskog ministra inostranih poslova, grofa Lambsdorf. Pusta ga da u hodniku, kao na ubogoj zeleznickoj stanici, ceka skoro pola sata, a onda mu





    saopstava da je, ne pominjuci sugestiju Engleza, odlucio da udari na Turke, na Kosovu i Metohiji. Sam i bez icije pomoci! Suprotno ruskim planovima da se objedine svi pravoslavni narodi na Balkanu, i uz presudnu pomoc Rusije izvrse konacno oslobodjenje od turskog ropstva i proteraju turke sa evropskog kontinenta,sto ce se i desti u Balkanskim ratovima 1912-13.
    No, to je vec druga prica, zapisana na svetlim stranicama rusko-srpskih odnosa, koja je kratko trajala, od 1904. i dolaska Petra I Karadjordjevica na vlast, do svrgavanja ruskog cara Nikolaja II Romanova.
    Na tim stranicama je zapisana i cuvena Kumanovska bitka iz 1912, posle koje su Srbi, nakon pet vekova, oslobodili svoje Kosovo i Metohiju!

    ОдговориИзбриши
  16. Сјајна размишљања, изванредни закључци,одлична упоређења. Браво, Ксенија Тошић, браво анонимни Радоване.
    п.с.Зар вам се не чини да и данас имамо и званичне настављаче српских напредњака из 19. века? СНС сваким даном све је ближа европејству и НАТО-у, а полако и сигурно прави отклон према православној Русији. Поздрав!
    17.04.2009. Мирко Максимовић из Неготина.

    ОдговориИзбриши